Imam dvanaest godina. Sjedim u učionici u Podgorici i učim o Njegošu. Imam petnaest. Sjedim u razredu u Budimpešti i pokušavam da razumijem mađarsku gramatiku koja nema logike ni za jednog autsajdera. Imam osamnaest. Sjedim u predavaonici u Coloradu i slušam o lean menadžmentu i agilnim timovima — pojmovi koje moji roditelji nikad nisu čuli.
Svaka od tih tranzicija bila je poremećaj. Svaka me je natjerala da iznova gradim mreže, razumijem nepisana pravila, nađem kôd koji u svakom kontekstu znači nešto drugo.
Treća kultura kao kompetencija
Postoji termin — Third Culture Kid — koji opisuje djecu koja odrastaju između kultura i ne pripadaju ni jednoj u potpunosti. Dugo sam to doživljavao kao gubitak. Nije mi bila jasna tradicija ni iz jedne kulture onoliko koliko bi bila da sam ostao. Nisam imao kliku iz osnovne škole ni identitet vezan za jedno mjesto.
Ali u konsultantskom radu to se pokazalo kao prednost. Kad uđem u kompaniju, ne donosim pretpostavke o tome kako ovdje stvari funkcionišu. Vidim strukturu, ne lokalni folklor. Pitam pitanja koja insajder ne pita jer ih smatra trivijalnim.
Najbolji dijagnozi dolaze od nekoga ko ne zna šta bi trebalo da radi — nego ko pita zašto to tako radi.
Šta to znači u praksi
Kad sam radio s timom u jednoj štampariji na automatizaciji naloga, svi su znali da je proces spor. Niko nije pitao zašto je spor na način koji bi doveo u pitanje samu strukturu. Jer su svi naučili u istoj firmi, od istih kolega, sa istim pretpostavkama.
Ja sam ušao kao autsajder. I autsajder je vidio da problem nije u softverskom alatu nego u tome što nalozi nisu imali vlasnika. Svako je mislio da je neko drugi odgovoran za komunikaciju s klijentom u kritičnoj fazi. Tri kulture su me naučile da to prepoznam: odgovornost koja živi između stolica.
Metodologija autsajdera
Ne tvrdim da je iskustvo života između kultura jedini put do ovog načina razmišljanja. Ali jeste put koji sam prošao. I oblikovao je način na koji radim:
Prvo posmatram. Prva sedmica s novim klijentom je gotovo uvijek tišina. Razgovori, ali bez zaključaka. Bilješke, ali bez preporuka. Tražim šta se ne kaže.
Zatim postavljam naivna pitanja. "Zašto ovo radite ovako?" Odgovor "jer smo uvijek tako radili" nije odgovor — to je početak pravog pitanja.
Na kraju donosim model iz drugog konteksta. Mađarski način rješavanja birokratskih prepreka. Američki pristup iteraciji. Crnogorska direktnost u komunikaciji s klijentom. Kombinacija koja ne postoji ni u jednoj od tih kultura zasebno.
Pouka
Biti između kultura nije hendikep koji treba nadoknaditi. To je trening za vid koji vidi ono što domaći ne vide jer su previše blizu.
Svaki tim koji gradi nešto novo treba nekoga ko može ući, posmatrati bez pretpostavki, i reći: "Ovo što radite — vrijedi li to onako kako mislite?"
To je posao koji radim. I po svemu sudeći, odrastanje u tri kulture bila je bolja priprema za njega nego bilo koji MBA.